Nauk o kontrapunktu

Autor: Tihomir Petrović

Naslovnica knjige Nauk o kontrapunktuNEZAOBILAZAN GLAZBENI NAUK

“Polifonija je možda neponovljivo, najoriginalnije i zaista čudesno dostignuće naše zapadne civilizacije, uzimajući u obzir pritom i znanost.”

(Karl Popper: Unended quest)

Ovu tezu eminentnog suvremenog mislioca ne treba dokazivati niti posebno potvrđivati. Spomenuta je tek kao uzgredni poticaj i povod za sabranost pri susretu s djelom u kojem se o polifoniji, odnosno kontrapunktu zbori s jasno određenom pedagoško-didaktičnom svrhom. Naša radoznalost i naš trud pri upoznavanju s takvim djelom bivaju nagrađeni, ako je uvođenje u tajne kontrapunktnog umijeća učinjeno uspješno, kao što je to realizirano u knjizi Nauk o kontrapunktu Tihomira Petrovića.

Gradivo u toj knjizi obuhvaća tematiku vokalnog, tonalitetnog te atonalitetnog kontrapunkta. U svakoj od ove tri cjeline obrađuju se određena stilska razdoblja, i to od najranijeg višeglasja primitivnog organuma, srednjovjekovnog moteta, do složenih polifonih, odnosno kontrapunktnih konstrukcija atonalitetne glazbe 20.stoljeća.

U prvom poglavlju autor se iscrpno bavi načelima i tehnikom renesansnog vokalnog kontrapunkta. U središtu zanimanja je Palestrinina vokalna polifonija u kojoj su, kao što je poznato, postavljena temeljna pravila kontrapunktne kombinatorike a koja su preduvjet razumijevanja cjelokupnog razvoja polifone glazbe, preko baroka do naših dana.

Obrađujući tu problematiku T. Petrović se razložno opredjeljuje za Fuxov sustav kontrapunktnih vrsta i sukladno tome tumači tehniku cantus firmusa.

Uistinu, polifono mišljenje, odnosno kontrapunktni postupci mogli su se razviti na osnovi cantus firmusa koji je omogućio muzikalni poredak te inventivnu slobodu bez kaosa.

U drugom poglavlju temeljito se objašnjavaju značajke i tehnički procedei baroknog instrumentalnog kontrapunkta pri čemu je u fokusu polifonija J.S. Bacha. T. Petrović s oduševljenjem zbori o nenadmašnom majstoru kontrapunkta te vrlo zanimljivo interpretira Bachovo Umijeće fuge i njegovu simboliku brojeva.

U trećem poglavlju ovog udžbenika prikazana je dodekafonska tehnika A.Schönberga. Ne zanemarivši princip glazbene dijakronije, autor u knjizi opravdano spominje i kontrapunkt u glazbenoj klasici i romantici, dakle epohama u kojima dominira homofonija i gdje je primjena polifonih postupaka od sekundarnog značaja.

I ne samo to, Tihomir Petrović ne zaobilazi ni jazz ni zabavnu glazbu, pokazuje prisutnost kontrapunktnog rada i u toj glazbi. U sklopu pak dvanaesttonske tehnike dospijeva i do pojave serijalne tehnike.

Kvaliteta ovog udžbenika je višestruka. Najkraće rečeno, materija je obrađena pregledno, postupno, a određena tematika/problematika potkrijepljena je brojnim analizama glazbenih djela, odnosno karakterističnih odlomaka skladbi, domišljatim grafikonima i tabelama, slikama i faksimilima.

Autor navodi prikladne praktične zadatke čiju uspješnu realizaciju omogućuje jasno i jednostavnim izričajima protumačeno gradivo, popraćeno minucioznim, grafički vrlo preglednim modelima.

Način izlaganja građe primjeren je učenicima glazbenih škola. Međutim po svojoj konciznosti kojom autor tumači kompleksnu materiju od gregorijanskog korala do naših dana, ovaj udžbenik može odgovoriti zahtjevima svih onih koji se glazbom bave (u tom smislu može biti koristan i studentima na visokoškolskoj ustanovi), kao i onima koji se njome žele baviti. (Branko Lazarin)

Urednik: Tihomir Petrović • Urednik za glazbeno nazivlje: Nikša Gligo • Notografija: Branko Ivanković, Tihomir Petrović • HDGT: Zagreb, 2006. (17 × 24 cm, 160 str., šivani uvez)
Postano u Izdavaštvo, Knjige