Autor: Ludwig Prautzsch
Glazba Johanna Sebastiana Bacha ima čudesnu osobinu. Slušate li je pozorno, ona vas obuzima i prožimlje u potpunosti, stvarajući u vama osjećaj da je tek medij za prenošenje poruke mnogo višega reda, negoli što je ritmizirani zvuk koji se prima sluhom, bez obzira na svu njegovu zavodljivu ljepotu i ugodu koju potiče. Upravo o toj poruci govori ova knjiga. A poruka je, prema Ludwigu Prautzschu, čitavoga Bachova opusa samo jedna – ona izražava kršćansku vjeru. Uzvišenost te poruke u potpunosti odgovara glazbi stvorenoj da ju prenosi u sve vijeke vjekova, što razjašnjava i atraktivnost te glazbe. Ona je barokna samo po izvanjskim pojedinostima. Po svemu je drugome bezvremena, vječna. Stoga je jasno da ne može biti samo zvuk i ritam. Da bi naime djelovala, mora biti raskošnija ne samo od svake druge glazbe, nego i ljepša od leptirovih krila, trajnija od mramora i čvršća od paučine. Tako Bachova glazba zapravo i nije glazba, jer je umnogome nadišla zakonitosti glazbenoga sloga. Bachova je glazba zvukovni okvir za otajstvo Božje riječi. Pa kao što se dragocjenosti ne drže u limenim sanducima, i ta glazba doseže dimenziju otajstva koje posreduje. Pokušaj njezine ocjene prema zvukovnome dojmu nalikuje procjeni snage ledene sante samo na temelju vrha koji izviruje iz vode. I kao što snaga ledene sante leži u oku nevidljivome dijelu skrivenu u tmini podmorja, tako se ni Bachovu glazbu ne može spoznati samo sluhom. Nju valja i promatrati kao sliku, a zatim i razmatrati, kao i koji drugi duhovni sadržaj.
Ludwig Prautzsch otkrio je sustav prema kojemu se raspoznaje neglazbeni sadržaj i značenje Bachove glazbe. Njegovo je otkriće ravno Mendeljejevljevu otkriću periodnoga sustava elemenata od kojih je sastavljen svijet i po kojemu se njihova svojstva mogu lako predviđati. Prautzsch tako sustavno razotkriva poetiku Bachove glazbe, glazbeno-retoričke figure, simboliku tonova, brojeva i slova, načina na koji su ta slova i drugi notni znakovi napisani ili zašto uopće nisu napisani i slično. Pozivajući se na relevantne onodobne izvore i na suvremenu stručnu literaturu o toj poetici (uz navođenje svih bibliografskih podataka tih izvora, što knjizi daje posebnu dimenziju), autor na stručan, koncizan i uvjerljiv način prvo otkriva, a zatim i analitički dokazuje skrivene sadržaje i značenja Bachovih posljednjih djela u kontekstu vremena njihova nastanka i duhovnosti njihova skladatelja, ostavljajući uvijek i čitatelju prostora za dogradnju spoznaja i nastavak istraživanja slojevitosti Bachove glazbe, koja se sada jasno prepoznaje. Slijedeći Prautzschovu metodu, zainteresirani će se čitatelj posežući za sve finijim kistom poput arheologa moći upustiti u razotkrivanje sve dubljih i skrivenijih slojeva ne samo djela koja raščlanjuje Prautzsch, nego i drugih. Tako ova knjiga postaje temeljno djelo za razumijevanje ne samo Bachove, nego barokne glazbe uopće, nužna izvođaču kao i svakom aktivnom slušatelju.
Kao svaka knjiga o glazbi, tako i ova obiluje notnim primjerima. Zainteresiranomu čitatelju i ovi su primjeri dostatni za razumijevanje iznesenih tvrdnji. Njima se naime uglavnom pristupa kao slikama – njihove se poruke mogu prepoznati okom. Naravno, doživljaj knjige bit će potpuniji bude li se posegnulo i za u tekstu navedenim notnom izdanjima i snimljenim izvedbama tih djela. No valja uzeti u obzir da se sve meni poznate izvedbe – a ovdje naročito mislim na Umijeće fuge – ravnaju uglavnom prema glazbenim parametrima djela, zanemarujući gotovo sva otkrića ne samo Ludwiga Prautzscha, nego i mnogih drugih glazbenih teoretičara, pa su samo vidljiv (čujan) vrh ledene sante, dok se pravo značenje tih djela može spoznati tek razmatranjem njihova notnoga zapisa. No čak i tu valja biti oprezan i posegnuti za provjerenim izdanjima – onima na koja upućuje knjiga. I izdavači su naime katkada skloni pomodnim izmjenama. Sjetimo se samo Schwenckeova dodavanja čitavoga takta u Bachov Preludij u C-duru BWV 846, što se, prema navodu H. Kellera (Das Wohltemperierte Klavier von Johann Sebastian Bach. Werk und Wiedergabe, 1966), prelilo u mnoga izdanja 19. stoljeća.
Biblijski citati i odlomci psalama preuzeti su iz hrvatskoga izdanja Biblije, koje su uredili Jure Kaštelan i Bonaventura Duda, a objavila Kršćanska sadašnjost (Zagreb, 1976). Za razmatranje psalama, na koje Prautzschova knjiga upućuje, preporučam i džepno izdanje pod naslovom Novi zavjet i psalmi u izdanju Hrvatskog biblijskog nakladnika (Varaždin, 2006).
Svaki njemački čitatelj vjerojatno dobro poznaje crkvene popijevke uzete za cantus firmus pojedinih Bachovih djela o kojima je u knjizi riječ. U želji da i hrvatski čitatelj lakše shvati tekst, pojedini su glazbeni primjeri dodani i označeni rimskim brojevima, za razliku od autorovih primjera, koji su označenih arapskim brojevima i slovima. Uz iznimno sažete autorove zaključke mjestimice su dodane opaske urednika (op. ur.) radi bržega i boljega razmijevanja teksta. Iz istoga su razloga pojedini notni primjeri prošireni radi stjecanja uvida u širi kontekst skladbe. Naslovi crkvenih pjesama navedenih na str. 185 pod brojevima IV, VII, XII, XVII i XVIII, koje se i danas pjevaju u Evangeličkoj crkvi u nas, prepisani su iz Pjesmarice Božjega naroda (Zagreb: Seniorat Evangeličke crkve, 1981). Sadržaj kitica tih pjesama iznova je prevođen, zbog doslovnijega odnosa prema njemačkom izvorniku na koji se Prautzsch poziva u knjizi.
Ova je knjiga, objavljena na njemačkom jeziku 1980. godine, bila u nas dostupna uglavnom rijetkim pojedncima, najčešće orguljašima (jer je i usmjerena na orguljsku literaturu) koji su – osim glazbom – morali odlično vladati njemačkim jezikom. Hrvatsko društvo glazbenih teoretičara učinilo je ogroman napor da se ova studija može čitati i na hrvatskome jeziku – kao zalog budućnosti ne samo glazbene i glazbeničke, nego i ljudske.
Uz izraze radosti zbog posezanja za njegovom knjigom Ludwig Prautzsch poslao mi je i kratku dopunu uz analizu Kontrapunkta IV (5.4. Psalam 4 – Contrapunctus 4, zadnji odlomak, str. 57) pa hrvatsko izdanje tom pojedinošću biva bolje od izvornika. I na tome nesebičnom činu najljepše mu zahvaljujem. (Tihomir Petrović)
