Autorica: Davorka Radica
Glazbeni diktat nije tek puka nastavna aktivnost u vidu naknadne rekonstrukcije (i zapisivanja) odslušanih glazbenih odlomaka, nego je i sama srž glazbenog stvaranja. Pogledaju li se nepregledne stranice glazbenih partitura, osobito kad pomislimo na stvaralački rad velikih skladatelja glazbene povijesti, ne možemo ne zamijetiti da se tijekom svakoga zapisivanja glazbe, baš svakog notnog teksta, u skladateljevu umu odvijala aktivnost slična ili identična glazbenom diktatu, jer ono što je skladatelj „čuo” kao početnu ideju i njezinu daljnju razradu, morao je uobličiti, mentalno rekonstruirati te potom zapisati. Tako je sva (velika) glazba na ovom svijetu nastala kao rezultat skladateljeva unutarnjeg samodiktata, a notni zapis, kao posebna kulturna tekovina zapadne civilizacije, krajnji je rezultat ove aktivnosti i „medij” koji nam je omogućio prenošenje glazbenih djela znatno prije postojanja suvremenih tehničkih pronalazaka zvučne reprodukcije. Svaki je glazbeni zapis, ako nije puko prepisivanje, ujedno svojevrstan glazbeni diktat i u njemu se očituje sama srž poznavanja glazbenog jezika.
Tekst i primjeri napisani su kao svojevrstan priručnik za nastavnike koji poučavaju solfeggio, predmet na kojemu upravo sistematizacija glazbenih diktata ponajviše odražava potrebu za strukturiranom nastavom na kojoj će se promišljeno i sistematizirano usvajati glazbeni jezik.
Primjeri i struktura sadržaja početne nastave solfeggia koji se ovdje prikazuju nisu mišljeni kao zadani model, nego kao pomoć nastavnicima da prodube, propitaju, obogate i upotpune vlastite sustave poučavanja. Iako se dobar dio teorijskih pretpostavki za poučavanje solfeggia temelji na znanstvenim činjenicama, praktičnu provedbu koja je prikazana u vidu faza rada na glazbenim diktatima treba shvatiti kao vid autoričina prijedloga i kao jedan od mogućih putova usvajanja glazbenog jezika i upoznavanja umjetničke glazbe.
