Mnogo je razloga radi kojih djecu i mlade potičemo na učenje glazbe i podržavamo njihovu želju za tim. O onom: – učiti glazbu radi nje same, radi neodoljiva i katkada teško razjašnjiva unutarnjeg poriva neću pisati. Taj će razlog roditelji, ako ga dijete ili mlada osoba uspije izraziti, lako shvatiti i prema mogućnostima, vlastitoj prosudbi i odnosu prema umjetnosti tu odluku podržati ili osobu pokušati “prizemljiti” u znanost ili neku drugu djelatnost. Razlog o kojem želim pisati jest ovaj: Učiti se glazbu mora zato da bi se steklo i razvilo karakterne i druge osobine nužne za uspjeh na bilo kojemu polju, tj. da bi se prije spomenuto “prizemljenje” u znanost ili neku drugu djelatnost ostvarilo na djelotvorniji način. Taj zaključak iznosim potaknut spoznajom da mnogi visokoobrazovani te oni s magistarskom ili doktorskom titulom svih struka – moglo bi se reći intelektualna i znanstvenička elita – imaju i glazbeno obrazovanje. Uzimajući u obzir i sve ono što zahvaljujući gotovo četrdesetogodišnjem učiteljskom iskustvu, znam o svojim nekadašnjim učenicima, usuđujem se ustvrditi: Glazbeni je nauk jedan od sigurni(ji)h putova prema uspješnosti. Evo zašto:
Stjecanje radnih navika i vježbanje koncentracije
Svirati koje glazbalo traži dugotrajnu vježbu. Do rezultata se dolazi isključivo postupnim radom i svakodnevnom vježbom. Tako se stječe tehnika sviranja glazbala, ali i mnogo više od toga: vježba se svakodnevno bavljenje predmetom od interesa i/ili izvršavanja preuzete obveze te stječe iskustvo o tome kako se malim koracima, ali učestalo, stiže daleko. Dakle, glazbeni je nauk jedan od odličnih načina stjecanja radnih navika.
Početak izvođenja skladbe – bez obzira na to je li riječ o vježbanju ili nastupu pred publikom utihnulom u očekivanju glazbe – posebno je zahtjevan trenutak i traži snažnu koncentraciju radi usklađivanja velika broja čimbenika. Valja započeti određenom brzinom, valja pratiti notni tekst i sve oznake iz retka u red, uskladiti lijevu i desnu ruku, katkada i rad nogu na pedalima, disanje… Nije lako ni nabrojiti sve ono što sudjeluje u oživotvorenju glazbe, pa bila riječ i najkraćoj skladbi. Dakle, svako vježbanje i izvođenje glazbe bitno pridonosi povećanju brzine i kvalitete koncentracije.
Od kontrole napetosti do otpornosti na stres
Glazbena se umjetnost temelji dobrim dijelom na napetosti, koja se uspostavlja na mnogo različitih razina: suodnosom tonova u melodiji, pojavama iz područja harmonije i kontrapunkta, odabirom položina i registara, glazbala, postupcima oblikovanja tj. suodnosom dijelova skladbe i sl. Napetost se stvara, iznosi i raste, da bi se prema svršetku smirila i nestala. Tek će tada, primjerice, klavirist podignuti ruke s tipki, uz istu onu koncentraciju s kojom ih je i spustio.
Glazba postoji u vremenu i iznova nastaje svakim novim izvođenjem. Izvoditelj je, dakle, onaj koji će tu napetost stvoriti i opustiti. Tako je on i kontrolor tenzije prema kojoj se ravnaju puls i osjećaji slušatelja. Izvoditelj također reagira, ali se ne prepušta. On stvara, potiče i nameće, ali i smiruje svaku stvorenu tenziju. On u potpunosti vlada sobom i zadržava apsolutnu kontrolu, da bi slušateljima u trenutku oživotvorio ono što su Bach ili Beethoven mislili i osjećali, i htjeli da netko drugi misli i osjeća. U tom smislu svirač čitav svoj svirači vijek uz glazbalo vježba i uspostavu kontrole nad samim sobom.
Uživanje glazbe i njezino izvođenje, u opisanome smislu stvaranja i opuštanja napetosti, ima još jednu iznimno vrijednu posljedicu. Glazbenici znaju i sigurni su da će se svaka napetost riješiti. Ta oni su ti koji sudjeluju u njezinu stvaranju i rješavanju! – I tako uvijek – od najmanje glazbene periode do sonatnog stavka i koje ciklične forme. Time glazbenici, tijekom glazbenog obrazovanja, stječu svojevrsnu otpornost na stres. U tom se smislu glazbom odgajaju mirnija i odgojljivija djeca i mladi.
Senzibilnost i samosvijest, organizacija vremena…
Bavljenje glazbom podiže senzibilnost ne samo na glazbene nego i na mnoge druge pojave. Glazbenici, poput glumaca, izvježbavaju i uče izražavati osjećaje, pri čemu moraju svladati podražaj i kontrolu sebe samih da bi ono što žele glazbom iznijeti bilo vjerno. No glazbenici uče i “osjećati” druge, što je prijeko potrebno pri svakome skupnom muziciranju. Da bi se, primjerice, uskladili početak i svršetak izvođenja glazbenoga djela, mora se naučiti osjetiti i prepoznati pogled susvirača, njegov izgled, napetosti mišića. Mora se naučiti sudjelovati svim osjetilima i prepoznavati sve znakove, da dvoje ili više djeluju “kao jedan”, što postaje vrijedna škola za život u glazbi, ali, još više, i izvan nje.
Glazbenici stalno iznova stvaraju umjetnine i njihovo iskustvo u tome s vremenom postaje ogromno. To stalno, svakodnevno i mnogokratno stvaranje podiže osjećaj samosvijesti i vlastite vrijednosti, naročito važan djeci i mladima tijekom odrastanja. I kada nešto drugo zapne ili ne ide kako bi se htjelo, glazba i sviranje postaje utočište i izvor snage, pa se i teškoće odrastanja kao i one prave, životne, strpljivije podnose i lakše rješavaju.
Posebna je vrijednost sudjelovanje u kakvu ansamblu ili orkestru. Prvo, takav se ansambl obično sastaje uvečer pa sudjelovanje u njemu učenicima daje osjećaj večernjega izlaska, zabave (što svako skupno muziciranje uvijek i jest, ili bi trebalo biti) i druženja s vršnjacima, čega im nikad nije dosta. Uz to, spoznaja da se i bez zadnje violine zapravo ne može povisit će samopouzdanje i postati melem za pomanjkanje sigurnosti u sebe i svoje vrijednosti, naročito kad se s vremenom primiču dirigentu, tj. postaju značajniji u ansamblu, jer dolaze mlađi i manje vješti svirači. Tako se zorno uči vlastita nezamjenjivost i neponovljivost te se spoznaje sebe samog. Gotovo bezbolno i uz zabavu uči se da uvijek ima boljih i lošijih. Uči se prihvatiti tuđu (u tome slučaju dirigentovu) procjenu vlastitih sposobnosti te uvidjeti kako se nju može utjecati (u ovom slučaju, više truda i vježbanja te dulja praksa osiguravaju bolju poziciju u orkestru). I slično.
Učenici glazbenih škola imaju mnogo više obveza negoli njihovi vršnjaci koji ne prakticiraju takve aktivnosti. Glazbenici stoga moraju naučiti organizirati svoje vrijeme, jer su im obveze ne samo opsežnije nego i raznorodnije (nastava, vježbanje, pisanje zadaća, skupno muziciranje), a katkada ovise i o satu te kućnome i obiteljskome redu.
Zaključak
Poznatu Platonovu misao Što je u državi bolja glazba, bolja je i država moglo bi se preoblikovati ovako: Pokažite mi kakav je u državi odnos prema glazbenoj umjetnosti i kakva je skrb o glazbenom nauku, pa ću vam reći u kojemu se smjeru ta država razvija. Jer, da se vratim na početak i spomenut poticaj za razmišljanje o vezi između glazbenog obrazovanja i elitizma: Glazbena škola uistinu je elitna škola, ali ne zato jer ju pohađaju djeca iz elitnih obitelji, nego zato jer se u njoj odgaja i djelomice stvara buduća elita jednoga mjesta, grada ili države.
***
Mnogi će mi prigovoriti da “vučem vodu na svoj mlin” i odmahivati rukom, tj. da – budući da sam iz glazbene branše – izmišljam i maksimalno potenciram vrijednost glazbenoga odgoja i obrazovanja ne bih li privukao više učenika. Drugim riječima: A o čemu će zubar, nego o potrebi za njegovim pripravkom za zdravije i bjelje zube…
No da nisam jedini koji tako mislim uvjerio sam se litajući časopis qLife. Znanost i umjetnost liderstva (No. 1 / Vol. V / Proljeće 2013., ISSN 1846-9590, Izdavač: Novem izdavaštvo d.o.o., Rožmanići 18, Kostrena), pa ću kratko citirati dijelove članaka koji su izazvali moje ushićenje.
Marko Lučić: Umjetnost i liderstvo.
“Kada smo krajem 2008. godine pokretali qLife, mnogi su nas pitali o tome zašto smo za slogan odabrali složenicu ‘znanost i umjetnost liderstva’. Prvi dio je bio jasan. Očito je naime da se liderstvo, kao neka ‘mekša, naprednija i duhovnija’ varijanta menadžmenta čvrsto oslanja na rigidnu ekonomsku znanost, matematičko-statističke modele i sofi sticirane analitičke alate pomoću kojih racionalno upravljamo ‘strojem’ koji se naziva poduzeće. Drugi dio slogana činio se posve nepotreban i neprimjeren zbog nejasne povezanosti vodstva i umjetnosti.
Od tada pa do danas mnogo se toga promijenilo. Sveobuhvatna svjetska gospodarska, moralna i duhovna kriza pomogla nam je konačno shvatiti kako nas je sveprisutna “znanost” ostavila na cjedilu, bez odgovora na ključne probleme. U nestrukturiranom i kompleksnom okruženju koje ne ostavlja vremena za pomno planiranje i analizu, shvatili smo da nam racionalnost, sama po sebi, malo kad koristi. Stoga su se ljudi, u potrazi za nadogradnjom i novim rješenjima, okrenuli umjetnosti.
Da je tome tako pokazuju nam recentna kretanja na globalnoj gospodarskoj sceni koja, svjesna činjenice kako se jedino improvizacijom, intuicijom, inovacijama i strastvenom kreativnošću ostvaruje tržišni uspjeh, sve snažnije koketira s umjetnošću i umjetnicima.
Primjerice, ugledni pjesnik David Whyte već godinama surađuje s Boeingom, Intel je na radno mjesto direktora za inovacije imenovao glazbenika i producenta Williama Jamesa Adamsa, a komorni orkestar Orpheus koji o liderstvu educira čelnike vodećih svjetskih tvrtki bukiran je dvije godine unaprijed.”
Eto mojega veselja: čini se da prestajem biti “zubar” koji nastoji “prodati svoj pripravak za još zdravije i bjelje zube”, nego sam, kao glazbeni učitelj, pozvan da sudjelujem u stvaranju elitnih lidera, bez kojih nema napretka na zemaljskoj kugli. Jer, čini se da elitnih lidera nema bez glazbenoga obrazovanja. Uostalom, usudio bih se i dodati: nismo li baš mi zemlja i nacija koja to, zapravo, najbolje dokazuje? Taj je broj časopisa qLife beskrajno zanimljiv, i vuče ne samo vodu (potok… Bach?) na naš mlin, nego cijelo more:
Nancy J. Adler: Umjetnost i liderstvo.
U tekstu se istražuje zašto sve više kompanija uključuje umjetnike i umjetničke procese u strateško i svakodnevno liderstvo.
Edgar M. Schein: Uloga umjetnosti i umjetnika.
Autor nudi odgovore na pitanja o tome zašto je umjetnost, osim samim umjetnicima, važna i drugima u društvenoj zajednici te zašto bi lideri i menadžeri trebali više znati o umjetnosti i umjetnicima?
Frank J. Barrett: Liderstvo i improvizacija: pouke jazza.
Jeste li ikada pomislili da postoje određene sličnosti u životu i radu menadžera i jazz muzičara? Obzirom da se i jedni i drugi često susreću s nestrukturiranim situacijama, stručnjaci su počeli proučavati muzičare kako bi o improvizaciji educirali menadžere.
Ian Sutherland: Svijet u predivnim bojama.
Prevladavajuća gospodarska i duhovna kriza zahtjeva novu vrstu liderstva sposobnog osjetiti različite nijanse harmonije i disonance estetskih i emotivnih komponenti organizacijskog života.
Marko Lučić: Umjetnost u službi liderstva – Intervju s Danicom Purg.
Posljednja dva desetljeća jedinstveni pristup IEDC – Poslovne škole Bled koji integrira umjetnost u obrazovne programe priskrbio je mnoga priznanja stručne javnosti prometnuvši školu u svjetski vrh edukacije lidera i menadžera.
J. Brian Woodward, Colin Funk: Kako stvoriti lidere umjetnike?
U pokušaju da odgovore na kompleksne uvjete poslovanja, organizacijske znanosti sve se više zanimaju za estetiku.
Tim Leberecht: Ponašanje i razmišljanje umjetnika: pouke inovatorima.
Nakon što smo konačno shvatili kako sveprisutna “znanost” ne uspijeva odgovoriti na ključne izazove liderstva i menadžmenta, “umjetnost” postaje sve važnija u toj značajnoj domeni.
Alf Westelius: Klasična glazba i biznis.
Autor na interesantan način uspoređuje timski rad u simfonijskom orkestru, gudačkom kvartetu i poslovnoj organizaciji.
Danica Purg, Ian Sutherland: Umjetnost kao temelj razvoja liderskih vještina.
Na koji su način liderstvo i umjetnost povezani? Umjetnost se odnosi na stvaranje novih, čudnovatih i inspirativnih sadržaja koji djeluju na čovjekova osjetila i emocije. Koliko bi pogriješili kada bi u prethodnoj rečenici “umjetnost” zamijenili “liderstvom”?
Časopis qLife potražite u pdf. formatu na stranicama akademske zajednice, u carnetovoj e-knjižnici, http://e-knjiznica.carnet.hr/e-casopisi/qlife
Tihomir Petrović, prof., učitelj teorijskih glazbenih predmeta
Predsjednik Hrvatskoga društva glazbenih teoretičara
tihomir.petrovic@inet.hr
www.hdgt.hr
