Autor: Tihomir Petrović
Kad se Nauk o glazbenim oblicima uzme u ruke i nasumice otvori, prvo se uočava odlično grafičko oblikovanje. Shematski se prikazi raznoliki i vrlo jasni, notni primjeri napisani dovoljno veliko, tekst je “razrijeđen” mnoštvom odlomaka. Novi se pojmovi ističu podebljanjem i gotovo su u pravilu te riječi smještene u sredini retka, a – ako je više riječi u pojmu, sve su riječi najčešće u istome retku, što sve zajedno olakšava vizualno snalaženje u knjizi i potragu za određenim pojmom. A u svoj se nepoznatoj građi pronađe ponešto poznato, ako ništa drugo onda je to izrazito poznato djelo na kojemu to gradivo tumači.
Valja pohvaliti dobru povezanost svih dijelova knjige, ostvarenu time što se pojedina glazbena djela rabe za prikazivanje mnogih pojava vezanih uz oblikovanje. Primjerice, Divlji jahač Roberta Schumanna pojavljuje se na samome početku knjige, kao uzor određena načina tvorbe glazbenoga djela. Zatim se na njegovu početku pokazuje prvi od elemenata glazbenoga oblikovanja – motiv, spominje ga se i kod motivske razrade te tumačenja odnosa rečenica u periodi, zatim i pri upoznavanju oblika pjesme. Tako je i s mnogim drugim djelima, pa se nova i nepoznata poglavlja knjige čine poznatima, jer ih povezuje prethodno upoznato i analizirano djelo.
Kada malo dublje uđe u knjigu, čitatelja može impresionirati odabir glazbenih djela kojima se pokazuju pojedini načini glazbenoga oblikovanja. Naime, autor, očito iskusan pedagog, “nauk” – dakle nešto čemu se katkada pristupa s rezervom i nevoljko – polaže u probrana glazbena djela, sveopće poznata ne samo učenicima nego i svakomu zainteresiranom ljubitelju glazbe. Tako ta knjiga po mnogim pojedinostima postaje prisno i zanimljivo štivo, koje obrazuje i otvara nove “prozore” na sve strane, ne samo uokolo, nego i gore i dolje, unaprijed i unazad. Gotovo bi se moglo reći da Nauk o glazbenim oblicima mjestimice postaje “nauk o uspješnicama” iz klasičnoga, crkvenoga i – što je pravo osvježenje u odnosu na svu sličnu stručnu glazbenu literaturu – popularnoga glazbenog repertoara. Petrović je u “obliku” pronašao zajednički nazivnik, poveznicu između glazbenih djela koja se nikada i ničim do sada nisu povezivala. U knjizi će se tako zapanjujuće ravnopravno uz dječju brojalicu I’šo medo u dućan naći stari crkveni napjev Zdravo budi, kraljice, uz skladbu Hajde da ludujemo Bachov Preludij u b-molu, uz Mozartovu Alla turcu Don’t let Me Down Lennona i McCartneya itd.
Naročito valja pohvaliti i stalne iskorake kojima autor nadilazi monotoniju pukoga iznošenja obrazovnih činjenica. Pri spomenu se pojedinih djela navode i mnoge zanimljivosti vezane za samo djelo, zbirku iz koje prepisano, autora ili kontekst u kojemu je nastalo, pojedince koji su ga možda prekrajali, nađe se i koji provokativan ili duhovit komentar, čak i jedan haiku, pri usporedbi glazbe i literature. Raduje da se konačno detaljno može pročitati i povezanost hrvatske pučke popijevke i njemačke himne. Kad već spominjem himne, u knjizi se navode i opisuju čak četiri: hrvatska, njemačka, himna Europske unije i studentska, Gaudeamus! Predlažu se i transformerski postupci – kako od jednoga djela napraviti tri, i suprotno, kako dva ili tri stavka povezati u jedinstvenu cjelinu, a zatim i kako isto djelo izvesti u tri sasvim različita oblika! Pa se i jedno poznato glazbeno djelo karikira, zato da bi se na toj karikaturi izvukli zaključci o tome što i kako ne valja – loš je primjer katkada barem jednako tako dobar kao i dobar primjer!
Nauk o glazbenim oblicima poticaj je za razmišljanje o glazbi na sasvim nov način. Stoga, prema načinu pristupa i realizaciji, tu knjigu nije uopće moguće uspoređivati sa sličnima, jer je – osim svega navedenoga – u njoj zamjetna i doza inovacije na području razvrstavanja i imenovanja glazbenih oblika, kojoj nema premca! (Sanja Kiš Žuvela)
