Osnove teorije glazbe. Treće, promijenjeno i dopunjeno izdanje

Autor: Tihomir Petrović

Naslovnica knjige Osnove teorije glazbe. Treće, promijenjeno i dopunjeno izdanje

Teorija, praksa i glazbeno znanje

Svako praktično iskustvo, ne samo u glazbi, prožeto je teorijom. No i glazbeno-teorijska neposrednost praktično je posredovana. Nespretno je govoriti o priručniku teorije glazbe ako se nema na umu ova relacija teorije i prakse. Pritom, ne mora se čeznuti za njihovim spasonosnim jedinstvom.

Kako teorija glazbe ulazi u glazbu? Nije li ona već tamo?! Da, zamjetna je njezina prisutnost već na početku glazbenog obrazovanja. Već na početku praktično se usvajaju elementi teorije glazbe, neodvojivi od glazbene prakse. Drugim riječima već pri prvim koracima u svijet glazbe, učenik se susreće sa zakonitošću koja je imanentna biću glazbe. Ta zakonitost, kao skup pravila, kao usustavljeno znanje, kao objašnjenje u djelokrugu je teorije glazbe.

U priručniku Osnove teorije glazbe Tihomira Petrovića elementi glazbene teorije, koji čine osnovu svih drugih znanja o glazbi – točnije, glazbenih znanja – izloženi su i obrađeni jednostavno, jasno, pregledno, sažeto i suvremeno. Gradivo je podijeljeno na devet poglavlja: 1. Ritam, 2. Zvuk, 3. Interval, 4. Tonski način (ljestvica, ljestvični niz), 5. Akord, 6. Tonalitet, 7. Tonski slog, 8. Glazbena forma i 9. Oznake u notnom tekstu. Obzirom na ustroj tonske, odnosno zvukovne umjetnine, takva je razdioba opravdana. Obzirom na prirodu glazbene umjetnosti, logično je prvo zboriti o glazbenom vremenu, tj. ritmu, pa zatim o tonu, zvuku kao građi glazbe, intervalu kao glazbenom atomu, o trasama unutar glazbenog prostora – o tonskim načinima, odnosno ljestvicama, o akordu i tonalitetu, harmoniji, pa glazbenoj strukturi i formi, tj. o tonskom slogu i oblikovanju te oznakama u notnom tekstu koje se u okviru bogate glazbene semiografije pojavljuju u partituri. Spomenute osnove teorije glazbe nešto su bez čega se u glazbi ne može, bez čega se, tako reći, ništa ne može započeti, ni zasnovati. Bez ovladavanja tim osnovama ne samo da nema razumijevanja glazbenih fenomena, onoga što glazbu čini glazbom, već nikakav zbiljski pristup glazbi nije moguć, nikakve tonske igre ne mogu se odigrati.

Uspješno i pouzdano tumačenje fenomena, termina, pojmova potkrijepljeno je u ovoj knjizi brojnim notnim primjerima, grafikonima, shemama, tabelama, modelima, slikama i faksimilima. Ono što podiže razinu pažnje na početku svakog poglavlja su, uz kratka, jezgrovita objašnjenja, zanimljivi podaci u vidu kratkih povjesnica ili korelacija (od Pitagore, preko Rameauova traktata o harmoniji, do Gaudijeve Svete obitelji…). Obrađene su činjenice, pojmovi i zbivanja od gregorijanskog korala, kojeg autor knjige s pravom smatra temeljem europske glazbe, do, uključivo, tonaliteta kao muzikalnog sustava; no, spomenuti su i kvartni akordi, te klaster.

Neupitna je vrijednost teorije glazbe u glazbenom obrazovanju, pod uvjetom da su učenik i učitelj svjesni razlike između verbalnog znanja i znanja glazbe unutar životne glazbene prakse. U tom smislu teorija glazbe vrijedi toliko koliko vrijede praktična umijeća osobe koja se njome služi. Međutim, unutar žive glazbene prakse teorija kao zakonitost, kao pravilo igre, ne može biti podređena praksi. “Volim pravilo koje korigira osjećaj.” kaže Georges Braque. Zorna tumačenja autora u ovom priručniku solidno su polazište za suvislu uzajamnost prakse i teorije u glazbenom činu. Za čist oblik produhovljenih trenutaka…

Svaku činjenicu i pojam T. P. tretira kao glazbene činjenice i pojmove koji proizlaze iz glazbe same (npr. analiza Arcadeltove Ave Marie i sl.). Istaknuti je pritom razložno autorovo upućivanje na strukturiranost glazbenog protoka, na potencijalnu raščlanjivost cjeline, na konstrukciju unutar određene zvukovne sustavnosti. Na upit “što je glazba” Carl Dahlhaus i Hans Heinrich Eggebrecht odgovaraju: “glazba se definira kao ‘matematizirana emocija’, odnosno emocionalizirani mathesis.”. (Was ist Musik?, Heinrichshofen’s Verlag, Wilhelmshaven, 1985.)

Ovaj priručnik prvenstveno je namijenjen učenicima glazbenih škola. Dobro će doći i onima koji glazbu “znaju” ali su nešto “zaboravili”, pa se žele podsjetiti, kao i svima onima koji glazbu vole i imaju potrebu proširiti svoje glazbeno znanje. (Branko Lazarin)

Urednik: Tihomir Petrović • Urednik za stručno nazivlje: Nikša Gligo • Recenzenti: Marija Benić Zovko, Martina Belković, Nikša Gligo, Branko Lazarin • Lektor: Josip Silić • Korektura: Martina Belković • Notografija: Tihomir Petrović • Grafički urednik: Slavko Križnjak • HDGT: Zagreb, 2010. (17 × 24 cm, 120 str., šivani uvez)
Postano u Izdavaštvo, Knjige