Suvremeni teorijski pristupi renesansnoj tehnici pokretnoga kontrapunkta

Autor: Zoran Božanić

Zoran Božanić, naš uvaženi kolega, skladatelj i teoretičar, uz to i vrsni instrumentalist, docent Fakulteta muzičke umetnosti Univerziteta umetnosti u Beogradu na Katedri za muzičku teoriju, predao mi je na recenziju rukopis teksta, sažeti oblik teorijskog traktata, u formi nastavnog priručnika, u kojem se na veoma stručan način, iz raznih aspekata detaljno i produbljeno, razmatrana jedna, u našoj stručno-glazbenoj sredini nedovoljno opisana stara skladbena tehnika. Svi dostupni izvori na našem govornom području nerazmjerno su mali u odnosu na važnost koju je tehnika pokretnoga kontrapunkta imala u glazbi renesanse i baroka. S druge strane, inozemna teorijska literatura koja se bavila tom problematikom prilično je bogata. Prvi izvori datiraju iz istih vremena kada su predmetne kontrapunktne vještine osmišljavane i upotrebljavane u skladanju, ali su nedorečeni. Ključne informacije, u duhu tadašnjeg vremena, možda su i namjerno uskraćivane širem krugu čitatelja i prenošene su, kao elitna znanja među autorima – usmenom predajom. Tek mnogo poslije, početkom 20. stoljeća, gotovo sveobuhvatnu teorijsku obradu, bolje reći iscrpnu, sustavno formuliranu teoriju pokretnih kontrapunkta pružio nam je rodonačelnik ruske teorijske misli na području kontrapunkta Sergej Ivanovič Tanjejev u svojim kapitalnim radovima Pokretni kontrapunkt strogoga stila iNauk o kanonu. Na tom temelju uslijedila je daljnja nadogradnja njegovih sljedbenika, u kojoj su teorijski profilirani i definirani još neki aspekti pomicanja polifonih melodija (kojima se Tanjejev nije bavio, npr. dvostrukim kanonima), tako da je s vremenom konstituiran jedan cjelovit teorijski sustav koji do tada nije postojao u glazbenoj znanosti. Tekst koji je pred nama ponajprije se zasniva na dostignućima čitave plejade ruskih glazbenih teoretičara 20. stoljeća. Autor se, dakle, u svojim izlaganjima oslanja na čvrste teorijske postavke istraživača koji su se ovom problematikom bavili temeljito, obuhvativši do tada još neistražena područja. Pokazujući vrsno poznavanje biti građe na kojoj je i sam doktorirao i široku obaviještenost po pitanjima povijesnog razvoja čimbenika koji su na kraju doveli do konstituiranja suvremenih teorijskih pristupa tehnici pokretnih kontrapunkta, a kojima je nesumnjivo dodao i znatan osobni doprinos, autor obrazloženo i smisleno sažima preopsežnu građu na bitne odrednice kroz koje je izložena teorija pokretnog kontrapunkta zasnovana na glazbenoj praksi razdoblja renesanse. Treba napomenuti da je Tanjejev odabrao renesansni analitički uzorak zato što su opisane vještine i nastajale kroz umjetničko djelovanje tadašnjih autora, a pravila kontrapunkta toga doba bila su najrestriktivnija u povijesti glazbenih stilova. Vođenje polifonih dionica u razdoblju baroka zadobiva tek nešto slobodniji tretman, a u literaturi baroka, posebice u mnogim djelima J. S. Bacha, tehnika pokretnih kontrapunkta ostaje jedan od najvažnijih i često korištenih skladbenih postupaka, i to u najsloženijem smislu. Iz tih razloga tekst će imati upotrebnu vrijednost i za sve one koji se bave polifonim aspektima glazbe toga stilskog razdoblja.

Autor u predgovoru navodi da je tekst nastao uslijed potrebe za unaprjeđenjem fakultetske nastave predmeta Kontrapunkt te da je cilj rada bio da se suvremena teorija pokretnog kontrapunkta primijeni u nastavnoj praksi. To je uvjetovalo potrebu njezina svođenja u oblik razumljiv studentima, tako da su izostavljeni oni elementi teorije koji bi se teško uklopili u nastavni sadržaj aktualan u našoj sredini, kao i oni koji su zasnovani na rijetkim složenim ili čak krajnje složenim primjerima iz skladbene prakse.

Rad se sastoji od devet poglavlja kroz koja se na promišljen i sustavan način, prema načelu „od jednostavnijeg ka složenijem”, čitatelj uvodi u ovu samu po sebi složenu problematiku. Kroz autorovu potrebu da se svaki aspekt primjene teorije pokretnoga kontrapunkta teorijski načelno postavi, definira i svestrano obradi te maksimalno pojasni kroz adekvatno izabrane sheme, tablice i, posebno, glazbene primjere, njegov se sadržaj postupno konstituira i usložnjava, ali zahvaljujući autorovoj sposobnosti jasnog izražavanja i održavanja čitateljeve pažnje ne prelazi u zamršenu i odbijajuću teorijsku apstrakciju. Tome pridonosi i relativna sažetost rada, 80 stranica, kroz koje su opsežni radovi Tanjejeva i njegovih sljedbenika (tisuće stranica teksta…) ovdje svedeni na razumnu mjeru. Tekst je u tehničkom smislu na najvišoj razini, u kompjuterskom prijelomu, s obiljem glazbenih primjera (55). Vizualna rješenja raznih shema, formula i tablica također samo pridonose ukupnoj razumljivosti izloženoga gradiva. U uvodnom su poglavlju određene vrste pokretnog kontrapunkta, uz aktualiziranje pojedinih terminoloških pitanja. Osvrt na povijesni razvoj teorije pokretnog kontrapunkta izložen je u drugom poglavlju. Izučavanje načina ostvarivanja vertikalnog premještanja u dvoglasju obuhvaćeno je trećim i četvrtim poglavljem: navedene su osnovne teorijske postavke, sagledani su postupci izgradnje specifičnih formula i tretman suzvučja kod različitih intervala transpozicije. Osim toga, izdvojeni su često primjenjivani načini ovakvog skladbenog rada u renesansi, kao i njihova pravila skladanja. Peto poglavlje bavi se dvoglasnim horizontalno pokretnim i dvostruko pokretnim kontrapunktom. Ovdje je posebna pažnja posvećena primjeni tzv. metode osnovne konstrukcije, čime je omogućeno i praktično ostvarivanje navedenog pomicanja melodijskog sadržaja glasova. U okviru šestog poglavlja već postavljena teorijska određenja proširena su na područje imitacijskoga dvoglasja. Sedmo donosi razmatranje pokretnog kontrapunkta u slobodnom troglasnom slogu. Obrada imitacije u troglasju i četveroglasju realizirana je u osmom i devetom poglavlju knjige. Tu je obuhvaćena kanonska imitacija, kao i ona na cantus firmus. Na kraju su sagledani najsloženiji oblici primjene teorije pokretnoga kontrapunkta u izradi dvostrukih kanona. Poslije svega slijedi opsežan popis literature s više od 60 bibliografskih jedinica na različitim svjetskim jezicima, među kojima prednjače ruski izvori: djela Tanjejeva i njegovih dvadesetak sljedbenika.

Da sumiramo: u ovoj knjizi izloženo je tumačenje složene problematike fenomena kontrapunktnoga premještanja. Od dvoglasja, preko troglasnoga imitacijskog sloga, do četveroglasne dvostruke kanonske imitacije, obuhvaćeni su gotovo svi važniji aspekti ove skladbene tehnike. Za njihovo definiranje na našim prostorima do sada nije postojao adekvatan teorijski sustav i analitički aparat. Primjenom cjelovitoga teorijskog sustava pokretnog kontrapunkta (zasnovanog na istraživanjima nastalima tijekom 20. stoljeća) u procesu analize svakako su stvoreni uvjeti za ostvarivanje boljeg razumijevanja kontrapunktne tehnike renesansnih, a (iako to ovdje nije posebno isticano) i baroknih kompozitora.

Praktična usmjerenost ove knjige bit će prepoznata u dva smjera: djelomično u definiranju načina kako studenti osnovne i napredne razine mogu skladati „stilske kompozicije” (motet, ali i fugu) u mjeri u kojoj je to određeno planovima i programima fakultetskog gradiva na visokoškolskim ustanovama iz predmeta Kontrapunkt, a pretežno u produbljivanju analitičkog pristupa polifonoj glazbi na svim akademskim razinama. U tom smislu bit će od značaja kod izrade seminarskih, magistarskih, specijalističkih, pa i doktorskih radova. Prema mišljenju autora, koji se, između ostalog, bavi i metodikom nastave kontrapunkta, neki njezini određeni jednostavniji segmenti, informativno izloženi, mogu se ugraditi i u srednjoškolsku nastavu. Osim toga, knjiga može biti predmet zanimanja opće javnosti jer se u današnje vrijeme neprestano širi krug čitatelja zainteresiranih za teoriju glazbe.

Iz svega navedenog jasno je da je naš opći dojam o tekstu veoma pozitivan. Smatramo da rad predstavlja ne samo važan prilog našoj glazbenoteorijskoj literaturi nego i potencijalno vrlo korisno sredstvo u budućem nastavnom procesu, prije svega polifone analize stare glazbe, na fakultetskim ustanovama, ali i šire, u našoj znanstvenoj sredini. Stoga ovo dobro izbalansirano izlaganje, izdvojeno iz mnogobrojnih svjetski priznatih analitičkih studija, sagledanih i prorađenih kroz autorov osobni pogled, sa zadovoljstvom preporučujemo pažnji tematskog kruga čitatelja usmjerenih na teoriju glazbe, posebno na područje kontrapunkta i polifonije.

Predrag Repanić

 

Urednica: Sanja Kiš Žuvela • Recenzenti: Predrag Repanić, Sanja Kiš Žuvela, Nikša Gligo • Prevoditeljica: Sanja Kiš Žuvela • Lektorica: Daria Lazić • Notografija: Zoran Božanić • Zagreb: HDGT, 2019. (17 × 24 cm, 80 str., šivani uvez)